Hrvatske ceste skidanje kolbrana na cesti od Komiže do Podšpilja opravdavaju lažnom, demagoškom, dilemom da su ljudski životi važniji od spomeničke baštine. Ta dilema postoji samo u njihovim glavama. Jedina dilema može biti kako povećati sigurnost ceste, a da se ne uništava spomenička baština.
U nastavku ću, u skraćenom obliku, prenijeti razmišljanja Joška Repanića, koji je sjajno napisao ono što većina misli:" Znam, to su građevinski zahvati radi prometne i opće sigurnosti....ali moglo je to i drugačije, primjerice: postavljanjem čeličnih branika iznad kolobrana, kao i iznad grada Visa....Prilikom izrade projekta trebalo se voditi računa i o čuvanju baštinskih graditeljskih vrijednosti, a ova cesta je jedna od tih spomeničkih vrijednosti. Vratimo se gospodo, malo u to vrijeme, gradnje ove ceste. To je vrijeme mašklina, mlata, poluge i sa malo eksploziva, a cesta je građena na velikoj strmini, u suhozidu s perfektno izvedenim i sagrađenim ivičnjacima u koje su bile ugrađeni ovi isklesani kameni stupići zvani kolobrani, a koji su označavali ivicu ili rub ceste. Eto, ta cesta građena početkom 20 stoljeća u suhozidu sa "škarpa" podzidima izdržala je sve do ovih dana...i ostala postojana kao stijena, kao brdo Hum čijim padinama i vrletima prolazi. Nju je trebalo sačuvati kao graditeljsko remek djelo jednog vremena......... Poslije smrti ostaje samo kajanje i dostojni pokop, a "dostojni pokop" je da se bar pokupe ovi "poginuli" kolobrani, slože na jednom mjestu, i bar u neka bolja vremena skupa sa slikama gradnje izlože budućim generacijama kao dokaz nekadašnjeg Europskog življenja Visa."
E moj inženjeru, treba znati graditi tako da se nadograđuje, a ne razgrađuje baština. I na kraju ću ponovno skraćeno citirati Joška Repanića:" Počinitelju ovog ne(djela) treba suditi, ali ne treba ga puno kazniti. Neka samo izgradi 2x2 metra zida u suhozidu, u škarpa tehnici, na padini ispod ove ceste, kosini (70-80 stupnjeva), s barem dva kolobrana (koje će sam ubrati i isklesati) i ugraditi u ivičnjak."
