četvrtak, 21. kolovoza 2014.

Kada je dug dobar, a štednja loša?


Dug je, u načelu, dobar i poticajan za razvoj društva. Bez duga, kredita, većina građana ne bi mogla kupiti stan, ulagati u sredstva rada, obrazovanje itd. Taj isti dug dobar je i za one koji grade stanove, izrađuju strojeve, dobar je, bezobrazno i pohlepno dobar, i za banke.
Kad je pohlepa za profitom ukinula ograničenja za kreditiranje, kad su se rizičnim poslovanjem počele, uz druge financijske institucije, baviti i banke, kad se nije dovoljno propisima uredilo financijsko rizično poslovanje, došlo je do sloma. Pukao je financijski i nekretinski balon, uz zaglušujući prasak.
Na prvi znak krize svi reagiraju isto. Svi počinju štedjeti. To dobro ponašenje i logični odgovor na krizu je u početku dobar. Ali, kad se svi tako počnu ponašati kriza se produbljuje. Smanjuje se potrošnja. A nečija potrošnja je nečiji prihod. Manje se kupuje, na smanjenje potrošnje privrednici reagiraju smanjivajući proizvodnju, a smanjujući proizvodnju radnici im prvi postaju višak i oni se otpuštaju. Mladi nakon školovanje ne nalaze posao. Povećava se nezaposlenost. To još više povećava štednju, a što se više štedi građani, i društvo u cijelini, sve više duguju, jer im prihodi onemogućavaju vraćanje dugova. Oni koji duguju ne mogu trošiti, a oni koji imaju, opreza radi, ne troše. Kriza je sve veća.
Kako iz krize? "U vrijeme kada mnogi dužnici pokušavaju uštedjeti i isplatiti dugove, bitno je da netko čini suprotno, troši više i posuđuje - taj netko očito bi trebala biti država" ( Paul Krugman: Odmah okončajmo ovu krizu! str.61., Algoritam, 2014.).
I Vlada RH odlučila je napokon potaknuti potrošnju, nažalost slabašno i vrlo brzo će se pokazati kao nedovoljno učinkovito, pri ćemu bitna sredstva odlaze, kao i za vrijeme HDZ-a, ka plaćanju nesposobnih stranačkih uhljeba.