Memorijalni muzej Issa

 Bilo mi je logično da put od antičke Isse završim u Japanu sa Memorijalnim muzejom Isse Kobayshi, jedan od trojice najznačajnijih pisaca haika u Japanu. Napisao je preko 20000 haika. Živio je u Edo periodu, rođen u Kobayashi (1763-1828), gdje se i nalazi ovaj muzej.

 

U muzeju se mogu vidjeti njegovi kipovi.

                                            ...haiku...

                  ....bilježnica u kojoj je pisao haiku....

                                                           ....odjeća...

                         Predmeti iz vremena kad je živio.

Ruralni Japan

 U ruralni Japan, Kashiwabara, uputio sam se 4.4.2025. Mijenjajući Shinkansen i dva lokalna vlaka od Tokija do gradića udaljenog cca 255 kilometara trebalo mi je ukupno oko 3 sata. Još uvijek je bilo snijega i puhao je hladni, oštri vjetar. Kad dođete u ruralni Japan vidite da tamo Japanci skromno žive. Samo je za razliku od Hrvatske sve čisto, uredno i obrađeno.

Zatvorena trgovina ili restoran.

Lokalna postaja je mala, ali uredna, zahod se blista. Dok je brzi vlak točan u sekundu, lokalni je kasni oko dvadeset minuta.

U svakom slučaju bio je to vrijedan pogled na Japan, drugačiji od Tokija i Kjota.

Shibuya Scramble Crossing

 Shibuya Scramble Crossing u Tokiju je jedan od najpoznatijih svjetskih  pješačkih prijelaza. Zaustave se promet iz svih ulica i odjednom svi pješaci prijelaze ceste. U vrijeme najvećih gužvi u isto vrijeme zna prelaziti od 1000 do 3000 tisuće pješaka.

Kao što vidite na donjoj fotografiji, promet se sasvim normalno odvije. Inače ne sjećam se ulica s zabranom za vozila, a sve funkcionira bez ikakvih napetosti, trubljenja, psovanja itd.

Tokio: Memorijalna dvorana Basho

 Kakav bi to ja bio pisac haika da nisam u Tokiju posjetio Memorijalnu dvoranu Basho. Matsu Bahso (1644-1694) smatra se najvećim piscem haika. Dvorana je smještena uz obalu rijeke Sumide, na mjestu gdje je Basho sagradio za sebe malu pustinjačku kuću. U dvorani nema puno izložaka, najviše kipova i starih izdanja njegovih pjesama. U jednoj dvorani održava se učenje pisanja haika. Oko sto metara dalje od dvorane nalazi se mali vrt s kipom Basha i panoima s njegovim haiku.

Tokio, Shibuya (Hachiko i smještaj)

Po povratku iz Kjota u Tokio, smjestio sam se u trgovačkoj četvrti Shibuya. Shibuya ima drugu po veličini željezničku stanicu na svijetu, kroz nju dnevno prođe i po nezamislivih tri milijuna ljudi. 

Kod stanice je i kip legendarnom psu Hachiko. On je redovno ispraćao i dopraćao gazdu na stanicu, kad je išao na posao. I nakon iznenadne smrti gazde, Hachiko je redovno, do svoje smrti, u isto vrijeme, dolazio na stanicu iščekujući gazdu.

Smjestio sam se u hotelu: Shibuya Granbell Hotel, iz hodnika ulazi se direktno u sobu, a u produžetku je kupaonica. Cijena za tri dana je cca 430 eura.

U blizini hotela je popularna ulica s trešnjama, po noći je atraktivno osvijetljena. Dole su fotografije snimljene po noći i iste trešnje po danu. Na pješačkom prijelazu nekoliko redara stalno regulira promet, jer se gomila ljudi želi slikati na sredini ulice s trešnjama u pozadini.

Sukimanozarashi u TakuTaku (Kjoto)

 Kad sam bio u Kjotu, nije mi se moglo dogoditi da zaobiđem legendarni blues i rock and roll klub TakuTaku. Prošle godine slavio je 50-tu godišnjicu osnivanja. U njemu su svirali i takvi velikani kao što je bio Dr John.

Bio sam na koncertu izvrsnih Sukimanozarashi, jezik nije bio nikakva zapreka. Neke su pjesme izvodili pjevajući ih i na japanskom i na engleskom jeziku. Posebno je impresivna bila njihova varijanta pjesme Knockin’ On Heaven’s Door, baš mi je žao što je nisam snimio.

Đir po Kjotu

                                                        Kjoto toranj

                                         Teramachi, trgovačka ulica

Poznati su po kvaliteti japanski noževi, izaberete oštricu, dršku i ispred vas sastave nož.

                      Kjoto je grad s više od 3000 hramova, svetišta, palača....

                                Svaki djelić prostora mora se iskoristiti.

I u fenomenalno organiziranom Japanu ima i ovakvih čvorišta, vjerojatno jer uz stotina godina starih tradicionalnih kuća niću nove, moderne kuće.

  Crkva sv. Andije, pretpostavljam anglosaksonska crkva, inače u Kjotu ima i katolička katredrala.

                                           Nova kuća u tradicionalnom stilu.

                      Tradicionalna kuća u kojoj sam bio na ceremoniji čaja.

                                Često nove kuće imaju ovakve garaže.

Kjoto: Fushimi Inari Taisha

 Fushimi Inari Taisha u Kjotu je glavno šintoističko svetište. Inari je bog riže i trgovaca. Poznato je po tisućama crvenih torija (vratima koja označavaju ulaz u sveto područje i štite od zla). Glavno svetište nalazi se na podnožju planine Inari, od kojeg vode staze do bezbrojnih svetišta u planini.

                                             Glavno svetište

Lisice se smatraju glasnicima boga Inaria, pa se svugdje mogu vidjeti stotine kipova lisica.

Kako bi izbjegao gužvu, rano sam se dignuo želeći fotografirati vrata bez ljudi, ali nikako da pronađem mjesto bez ljudi. Odjednom, u povratku otvori mi se prostor bez ljudi. Brzo namjestim fotoaparat i snimim par snimaka. Odjednom me netko gurne, a iza mene desetci sretnih ljudi istežu vratove i mobitelima pokušavaju uhvatiti jedinstveni trenutak.